O pojmu organizacione kulture u strankama

 Objavljena trotomna monografija „Stranačka trilogija“ prof. dr Milana Tomića

 

  • Peti insert iz prve knjige “Organizovanje političkih stranaka”

 

  • Objavljujući inserte iz “Stranačke trilogije”, monografije dr Milana Tomića, u petom delu, govorićemo o organizacionoj kulturi u strankama, istraživati odnos političke i organizacione kulture i utvrđivati suštinu i jedne i druge kulture. Takođe, autor se u ovom nastavku bavi i demokratskom osnovom političke kulture

 

Piše: Milan Tomić

Iako gotovo nijedan teoretičar organizacije nije razmišljao u tom pravcu, ovaj autor ima slobodu da istakne kako je organizaciona kultura jedan od ključnih regulatora koordinacione delatnosti u organizaciji. U političkoj stranci organizaciona kultura predstavljala bi važan instrument usaglašavanja političkih i organizacionih stavova, kao mehanizma koordinacione delatnosti. Iz tih razloga organizaciona kultura jeste paralelni i najčešće nevidljivi mehanizam upravljanja u stranci, koja ima prethodnu opštu verifikaciju rukovodstva političke partije i koja je istovremeno spontano, a ponekad i nametnuto, većinski prihvaćena u praksi od članstva stranke.

Edgar Šajn (Edgar Schein), jedan od vodećih istraživača organizacione kulture u svetu, smatra da kultura organizacije kao koncept ima dugu i šaroliku istoriju. Koristili su je laici kao reč za označavanje sofisticiranosti, kao kada kažemo da je neko veoma „kulturan“. Antropolozi koriste reč „kultura“ u kontekstu običaja i obreda koje društva razvijaju tokom istorije. U poslednjih nekoliko decenija 20. veka nju su često koristili neki istraživači u teoriji organizacije, ali i rukovodioci kako bi se što bolje objasnili klimu i praksu, koje organizacije razvijaju u vezi sa rukovođenjem ljudskim resursima, ili kako bi se razvile i podržale određene vrednosti i verovanja koje ima organizacija. U tom smislu, rukovodioci organizacija vole da govore o razvoju „prave vrste kulture”, na primer „kulture kvaliteta“ ili „kulture usluživanja potrošača”, sugerišući da kultura ima veze sa određenim vrednostima koje rukovodioci pokušavaju da usade članovima svojih organizacija. Podrazumeva se da postoji pretpostavka o boljoj ili goroj kulturi, jačoj ili slabijoj kulturi, odnosno da postoji „prava vrsta kulture” koja će uticati na efikasnost organizacije.[1]

Edgar Šajn, vodeći istraživač organizacione kulture u svetu

U tom smislu Danijel Denison (Daniel Denison, 1990)[2], Džon Koter i Džejms Hesket (John Kotter, James Heskett, 1992)[3] i Džasper Sorensen (Jasper Sorensen, 2002)[4] nedvosmisleno ukazuju na tendenciju sve snažnijeg izučavanja organizacione kulture u gotovo svim vrstama organizacije, što pretpostavlja i u organizacijama političkih partija. Istraživanja koja su sproveli Tomas Piters (Thomas Peters) i Robert Voterman (Robert Waterman) pokazuju da postoji direktna veza između snažne organizacione kulture i veoma jakih organizacija, odnosno da se uspešne organizacije odlikuju visokim nivoom svoje organizacione kulture, koji se formira u rezultatima promišljenih napora, usmerenih na razvoj specifičnog duha organizacije.[5]

Mnoge velike organizacije, a to je očigledno na primerima krupnih i veoma uticajnih političkih partija u svetu, izgradile su karakterističan duh i verovanje u sopstvenu misiju i sopstvenu veličinu, da tim mehanizmima, koji predstavljaju i podrazumevaju vrednosti i norme organizacione kulture, grade međusobno odnose u svom unutrašnjem okruženju prenoseći ih na nove generacije članova organizacije, kao i na spoljašnje okruženje. Iz tog izgrađenog duha i verovanja u put kojim ide organizacija političke stranke, među najširim krugom članstva stvorili su se posebna ljubav prema partiji i osećaj pripadnosti. Na temeljima tako shvaćene organizacione kulture, koja nastaje u unutrašnjem okruženju organizacije i kojom se uređuju njeni unutrašnji odnosi, prelivanjem na spoljašnje okruženje, organizacija gradi uticaj u širokom auditorijumu, masovno regrutujući nove poklonike, koji za jedne organizacije znače potencijalno tržište, a za druge potencijalni ambijent za plasman odgovarajućih političkih ideologija, ideja, kandidata, planova, projekata, koncepata i programa. Za političku stranku uticaj u širokom auditorijumu i plasman političkih stavova je u isto vreme i izgradnja potencijalnog političkog tržišta, o čemu ćemo više govoriti u trećoj knjizi ove trilogije koji obrađuje politički marketing.

.*.*.*.*.*.*.*.**.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*

Број телефона аутора за студенте који желе

да купе књиге са попустом је: 0607336803

.*.*.*.*.*.*.*.**.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*

Organizaciona kultura kao pojam predstavlja nov koncept, novi pristup organizacijskom delovanju i ponašanju svakog pojedinca u organizaciji, neposredno povezanim sa organizacijskom strukturom. Novi koncept ogleda se u tome što se organizaciona kultura posmatra kao jedan od ključnih elemenata poboljšanja organizacijske efektivnosti i efikasnosti, odnosno kultura je upotpunila „prethodnu preokupaciju organizacionom strukturom“. Zato, smatraju Derek Torington (Derek Torrington), Stiven Tejlor (Stephen Taylor) i Laura Hal (Laura Hall), organizacionom kulturom opisuje se isto što i strukturom, ali pošto se koncept i jezik razlikuju, razlikuje se i pristup, kao i metode koje iz njega rezultiraju. Struktura je čvrsta, a kultura mekana, struktura je jasna, a kultura neuhvatljiva, struktura se odnosi na sisteme koje ljudi moraju da prihvate, a kultura na ljude koji imaju zajedničke norme i vrednosti. Struktura se odnosi na distribuciju autoriteta, a kultura na način na koji ljudi rade zajedno.[6]

Ključno naučno delo Šajna: Organizaciona kultura i vođstvo

Kao i u svakoj organizaciji, tako i u političkoj stranci, organizaciona struktura odnosi se na formalni sistem zadataka usmeren na svakog člana, kao i na relacije u okviru hijerarhijskog sistema nadređenosti i potčinjenosti. Struktura stranke podrazumeva uključenje čitavog niza upravljačkih i organizacionih odluka koje se odnose podjednako na set političkih i drugih aktivnosti, kao i na koordinaciju i motivaciju članova grupe da rade na dovoljno visokom nivou kako bi ostvarili stranačke ciljeve. Prilikom dizajniranja organizacione strukture rukovodioci u prvom redu odlučuju na koji način da objedine pojedince i zadatke u posebne funkcionalne celine, što znači i u organizacione jedinice. Posle toga oni  određuju kako da iskoriste hijerarhiju ovlašćenja, kako da primene metode uzajamnog usaglašavanja i standardizacije u cilju integrisanja individualnih, grupnih, funkcionalnih i ostalih vidova delatnosti.

 

S druge strane, organizaciona kultura političkih stranaka predstavlja uglavnom neformalne vrednosti i norme, koje kontrolišu načine na koje pojedinci i grupe u njima uzajamno deluju i komuniciraju jedni s drugima, uključujući i uzajamno delovanje sa ljudima koji nisu članovi stranke. Ako su formalni odnosi definisani odnosima između zadataka i ovlašćenja, što znači da su omeđeni organizacionom strukturom, kojom se istovremeno može uticati na kontrolu ponašanja pojedinaca i grupa u stranci, isto tako i vrednosti i norme, utkane u organizacionu kulturu, podjednako mogu uticati na ukupne odnose, tipove ponašanja ljudi i karakter međugrupnih odnosa, koji se na taj način mogu i kontrolisati.

Tamo gde nema organizovane grupe ni ne može se govoriti o egzistiranju kulture, jer samo grupa vlada kulturom. Kultura je utkana u nju, ali samo onda kada grupa već egzistira kao organizacija koja ima svoj identitet i svoju definiciju. Nema organizacione kulture bez organizovane grupe ljudi, ali nasuprot tome postoje organizacije bez organizacione kulture, kao što postoje političke stranke bez organizacione kulture ili je ona u nekom minimalno vidljivom obliku. Ako želimo da definišemo političku stranku kao jedinicu sa sopstvenom kulturom, moramo biti u stanju da je vidimo kao samostalnog  tvorca, domaćina ili vladaoca sopstvene organizacione kulture. Da bi se stranka definisala kao jedinica sa organizacionom kulturom, ona mora biti skup ljudi: 1) koji je dovoljno dugo zajedno i koji je imao značajne zajedničke probleme, 2) koji je imao prilike da reši te probleme i da poštuje efekte svojih rešenja i 3) koji je uspeo da novopridošlim članovima prenese stvorene vrednosti sopstvene organizacione kulture. Dakle, teško je da se organizacijska kultura jedne političke stranke može utvrditi ukoliko ne postoji tako definisan skup ljudi sa zajedničkom istorijom.

Imajući u vidu teoriju organizacije, kultura služi za ispoljavanje društvenog saznanja koje odražava proces samoorganizovanja društva. Ona predstavlja subjektivno-objektivnu pojavu. Kultura je subjektivna onda kada se čovek-pojedinac pojavljuje kao njen tvorac, čuvar, nosilac i potrošač. Kultura je objektivna onda kada se pojavljuje kao atribut društva i proizvod čovekove civilizacije. Kultura je svakako empirijski zasnovana apstrakcija. Taj spoj je i čini dimenzijom i kategorijom koje je teško definisati. Iskustvo čini njen nezaobilazni element, ali ono što kulturu čini visokointelektualnom, duhovnom i stvaralačkom kategorijom jeste svakako apstraktno poimanje sveta i njegovih vrednosti. Da bi verovanja u smislenost neke organizacije bila pretvorena u iskustvo, moraju proći kroz apstraktno područje sopstvenog delovanja. Samo na taj način bilo koja organizacija, pa i organizacija političke stranke, može poprimiti obeležje organizacije sa trajnim vrednostima.

Primenom koncepta organizacione kulture u grupama, organizacijama, pa i profesijama, gotovo je sigurno da ćemo se sudariti sa konceptualnom, ali i semantičkom konfuzijom. Kod takvih socijalnih jedinica kao što su organizacije nedvosmisleno je teško definisati organizacionu kulturu, s obzirom na to da je ona više nego apstraktna kategorija i pojam. Većina autora polazi od činjenice da je najistaknutija karakteristika organizovane grupe njena zajednička istorija koju dele članovi organizacije. Zajednička istorija članova organizacije uticala je na evoluciju organizacione kulture, a snaga te kulture zavisiće od dužine organizacijskog postojanja, stabilnosti članova organizovane grupe i njihovog emocionalnog intenziteta utkanog u stvarna istorijska iskustava. Većina ljudi ima zdravorazumsko poimanje ovog organizacionog fenomena, ali ovaj pojam je teško definisati apstraktnom metodom.

Šajn, na primer, potvrđuje da kod svih autora i istraživača postoji jedinstven stav da je organizaciona kultura zasnovana na temeljima nekih zajedničkih vrednosti, koje međusobno dele članovi organizacije. Šajn, takođe, vešto izvodi osnovne premise iz različitih tumačenja organizacione kulture, stvarajući praktično sliku o mnogobrojnim elementima koji su sadržani u fenomenu organizacione kulture. Analizirajući različita tumačenja, zasnovana na različitim kategorijama (elementi organizacione kulture na koje su pojedini autori stavljali različite akcente), Šajn je sistematizovao opise na kojima bi organizaciona kultura mogla da počiva[7]. Autor ove knjige, u tom smislu, dopunio je pomenutu sistematizaciju novim momentima, potkrepljenim sopstvenom analizom kao i analizama drugih autora.

Posmatrane zakonomernosti u ponašanju prilikom međusobnog komuniciranja ljudi:  jezik koji se upotrebljava u komunikaciji, običaji i tradicije koji se razvijaju, rituali koje ljudi široko koriste u različitim situacijama.

Norme u grupama: nejavne norme (standardi) i vrednosti koje se razvijaju u okviru grupe, kao što je „fer dnevnog rada za fer dnevne plate“.

Formalna filozofija organizacije: široka politika i ideološki principi organizacije, kojima se rukovode članovi, upravljačke strukture i najširi krug organizacijskih stejkholdera.

Pravila igre: odnosi se na nejavna, nepisana pravila koja se dobijaju „unapred“ u organizaciji; to su „konopci za penjanje“ (kao alati), koje novi članovi  treba da nauče da bi postali punopravni članovi; „kako mi radimo stvari ovde u našoj organizaciji“.

Klima: Osećaj koji se prenosi fizičkim razmeštajem ljudi na određene pozicije u organizaciji i način na koji članovi organizacije komuniciraju međusobno, ali i sa ljudima iz spoljašnjeg okruženja.

Izgrađene veštine: specijalne kompetencije koje se demonstriraju članovima organizacije u ispunjavanju određenih zadataka, umeće da se urade pojedine stvari, koje se prenose s generacije na generaciju i koje ne nose sa sobom obavezu formalnog ili napisanog pravila. Ustaljeni načini razmišljanja, mentalni modeli i jezičke paradigme: opšti kognitivni okviri koji usmeravaju percepcije, misli i jezik koji koriste članovi grupe sa kojima se novi članovi uče u ranom procesu socijalizacije.

Zajednička značenja: iz njih proizilaze shvatanja, značenja koja su se stvorila međusobnim komuniciranjem članova organizacije.

Ukorenjene metafore  (Root metafore) ili integracioni simboli: putevi u kojima se grupe razvijaju, karakteri koji se ne mogu tako lako ocenjivati, ali koji postaju oličeni u arhitekturi zgrada, razmeštaju kancelarija i drugim materijalnim artefaktima. Ovaj nivo kulture odražava emocionalni i estetski odgovor članova organizacije za razliku od kognitivnih ili evolutivnih odgovora.

Formalni rituali i proslave: načini na koji članovi organizacije slave ključne događaje iz njihove zajedničke istorije, a koji odražavaju važne vrednosti ili za članove važne  detalje, kao što su karijerne promocije, završetak važnih projekata ili događajnih prekretnica u radu organizacije, značajne datume iz istorije organizacije i slično.

Iako u opredeljivanju elemenata organizacione strukturene mora da postoji kompromisni pristup, ipak se na osnovu mnogih sistematizovanih elemenata može pronaći ono što bi najviše odgovaralo organizacijama političkih stranaka i prirodi njihovih delovanja. Otuda se elementi organizacione kulture mogu posmatrati i šire nego što su to uradili mnogi autori. Modifikujući Šajnov model kao osnovu, autor ove knjige ukazuje na to da postoje unutar već iznetih elemenata organizacione kulture i drugi aspekti koji mogu biti imanentni političkim strankama, i to klasifikujući ih kao: 1. Spoljašnji i unutrašnji efekti organizacione kulture, 2. Vrednosti i vrednosna orijentacija i 3. Osnovne pretpostavke. O tome možete više pročitati u prvoj knjizi „Stranačke trilogije“.

.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.
Dr Isak Adižes (dr Ichak Adizes) je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u oblasti menadžmenta, inače znalac srpskog jezika, pomagao je nesebično našim stručnjacima
.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.
ODNOS POLITIČKE I ORGANIZACIONE KULTURE

 

Konstatujemo da se polazište svake organizacijske kulture nalazi u misiji organizacije, odnosno u njenim ciljevima, programskim orijentacijama i njenoj ideologiji. To znači da ako posmatramo problem organizacijske kulture političkih partija iz ugla političke teorije i teorije političkog sistema, onda je sigurno da politička kultura može biti i jeste jedno od izvorišta konkretne organizacijske, odnosno stranačke kulture. Opšta politička kultura predstavlja okvir, faktor neposrednog spoljašnjeg okruženja u kome deluju političke stranke, sa svojom stranačkom organizacionom kulturom. Može se govoriti o tome da značajan uticaj na delovanje političke stranke i njenu organizacionu kulturu imaju nacionalna i socijalna kultura, koje su ukorenjene u društvu. O uzajamnom dejstvu različitih kultura, koje dolaze iz spoljašnje sredine, i organizacijske kulture pisali su mnogi autori, ali za našu temu bitan je uticaj političke kulture, koja neposredno utiče na ponašanje organizacija političkih stranaka, kao dela političkog sistema jednog društva.

Uticaj političke kulture jedne nacije ili jednog društva na organizacioni i upravljački model funkcionisanja političkih stranaka, uključujući u tom smislu i uticaj na organizacijsku stranačku kulturu, jeste direktan i indirektan. Direktan je u tom smislu što partije ne mogu ili veoma teško uspevaju da u svojoj delatnosti izađu iz već etabliranih okvira poimanja političkog sistema koji su propisani društvenim, političkim i državnim normama, ali koji su istovremeno pretočeni i u prihvaćenu političku kulturu. Ovakva konstatacija bi mogla da se tumači na taj način što je ta za većinu stranaka politička kultura nametnuta, jer su u njenoj izgradnji pojedine stranke učestvovale više, neke manje a neke ni toliko. S druge strane, indirektan odnos između partija i političke kulture sastoji se u stranačkom „prekopiravanju“ onih paradigmi, shvatanja, predstava i stavova koji se odnose na oblik vladavine, na sistem upravljanja državom i državnim poslovima, ali i na modele političkih odnosa u društvu. Ponekad je to i obrnuti proces, da stranka (ili stranke) ima inicijativu u kreiranju političkog sistema, pa time indirektno i političke kulture. Ako, na primer, većina građana ima pozitivan odnos prema demokratiji i na taj način želi demokratski politički poredak, onda se i politička kultura jednog društva može nazvati ‒ demokratskom. To praktično znači da će se političke partije u tom kontekstu političke kulture i ponašati, odnosno demokratizovaće svoje unutrašnje odnose i shodno takvim zahtevima dizajniraće i svoju organizacionu strukturu i kulturu. Suprotnost ovakvom primeru je autokratski ili diktatorski model vladavine i upravljanja državom, sa primetnim odsustvom demokratije i demokratskih političkih procesa, što takođe sa sobom nosi istovetne reperkusije unutar organizacije političkih stranaka.

.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.* 

Тротомна „Страначка трилогија“, може се купити по цени од 1.650 динара по примерку (комплет: 4.950 динара – са ПДВ) у Беосинговој књижари “Каиса“, Савска 9, и у књижарама „Лагуне“,  „Вулкана“, и „Службеног гласника“.  

.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*

Istraživanjima političke kulture u određenim društvima najčešće se bavi politička sociologija. Faktor političke kulture i njen uticaj na politiku omogućava predviđanje verovatnih obrazaca ponašanja biračkog tela. Posmatrano šire, politička kultura u jednom društvu je u interakciji sa institucionalnim sistemima. U okvirima te interakcije pojavljuje se uzajamni uticaj, što dovodi i do transformacije institucionalnih i političkih sistema, sa jedne strane, i političke kulture, sa druge strane, o čemu piše Simor Martin Lipset (Seymour Martin Lipset) u knjizi „Uloga političke kulture” (ruski prevod, 1994).[8] Upravo uspešnim formiranjem određenog tipa građanske kulture vezuje se uspeh ili neuspeh demokratske tranzicije u zemljama postsovjetskog prostora[9], zatim u državama bivše Jugoslavije,  a takođe u mnogim zemljama Afrike i Latinske Amerike.

Dakle, posmatrano iz ugla odnosa političke kulture i političkih poredaka, ako među njima postoji značajan raskorak i ako se među sobom razlikuju u značajnoj meri, najčešće iz tih razloga nastaju ozbiljni politički problemi u društvu, a koji su obično vezani za legitimitet državne vlasti, što može dovesti do njene destabilizacije, sa različitim ishodima i to pomoću različitih sredstava, koja mogu da uključe čak i nasilje.

Zanimljivo je da su stranke u organizacionom i upravljačkom smislu najčešće slika i prilika političkih odnosa u društvu, i obrnuto, stranke nesumnjivo utiču na kreiranje ukupne političke kulture jedne nacije ili jednog društva. Povlačenjem takvih paralela dolazimo do činjenice da je politička kultura veoma važan element vođstvu stranakau kreiranju organizacione kulture političkih partija. Stoga, obratićemo posebnu pažnju i na taj pojam, kao važan za definisanje ukupne organizacijske kulture političkih stranaka.

Suština političke kulture

Pojam i termin „politička kultura“ je pre svega politikološki, odnosno sociološki, ali on je i istorijski stručni pojam. Ideja o uzajamnosti političke i organizacione kulture neminovno nosi sa sobom i određivanje pojma političke kulture i sa aspekta organizacione teorije. Pojam političke kulture označava ukupne političke stavove pojedinaca ili većine članova društva  jedne države ili jedne nacije. Stavovi se posmatraju kao izraz strukture vrednosti koje se prvenstveno odnose na strukturu državne vlasti, modele upravljanja državom i državnim poslovima, a od opšteg interesa za građanstvo. Od političke kulture društva, države i nacije zavisi i stepen, kao i način učešća građana u političkom životu. Na taj način politička kultura direktno utiče na političke odnose između naroda i vlasti. Politička kultura shvaćena na taj način jeste ustvari orijentacija građana jedne nacije, jedne države ili jednog društva prema politici u celini, ona je percepcija političkog legitimiteta i tradicije političke prakse.

Može se reći da je politička kultura deo opšte kulture i deo kulturnog nasleđa nacija, društava ili država, uključujući njihova istorijska iskustva, sećanja na društvena i politička zbivanja, kao i na političke vrednosti. To je zapravo globalna politička orijentacija, pa i politička veština kojom se direktno utiče na političko ponašanje naroda i društava u celini. Politička kultura je jedan od osnovnih koncepata i elemenata komparativne politike koja omogućava komparativnu analizu političkih sistema u svetu.

Džo Friman (Jo Freeman) navodi da je politička kultura definisana kao „skup stavova, uverenja i osećanja koja daju političkom procesu red i smisao i koji obezbeđuju osnovne pretpostavke i pravila koja važe za ponašanja u političkom sistemu“[10]. Ona obuhvata i političke ideale i operativne norme jednog političkog poretka. Politička kultura je stoga „manifestacija u agregatnom obliku psiholoških i subjektivnih dimenzija politike. Politička kultura je proizvod kako kolektivne istorije jednog političkog sistema, tako i životnih istorija članova sistema i na taj način je podjednako ukorenjena i u javnim događajima i u ličnom iskustvu“[11].

Sergej Gavrov, prof. filozofije, socijalni antropolog i politikolog

Prema ruskom politikologu Sergeju Gavrovu (Сергей Назипович Гавров),politička kultura odlikuje se nacionalnim i psihološkim obrascima i normama ponašanja, zasnovanim na moralnim i etičkim, ali i religijskim vrednostima, na arhetipskom liku „ja“ i „ostali“  (drugi narodi, prim.aut.). Sve to definiše proces institucionalizacije političke sfere kulture, utičući na prirodu odnosa između državnih i drugih institucija i čoveka, kao i na meru njegove zavisnosti od njih. U političkoj kulturi sadržani su kreativni (često uključuje elemente ino-kulture) i konzervativni (autohtoni) konstituenti. Pomenute komponente nalaze se u procesu interakcije, privlačenja i odbijanja.[12] Zanimljiva je definicija Vaskez Semadeni i Marije Euhenije (Vázquez Semadeni, María Eugenia), koje smatraju da je politička kultura skup diskursa i simboličke prakse pomoću kojih i pojedinci i grupe artikulišu svoj odnos prema vlasti, elaboriraju svoje političke zahteve i stavljaju ih kao udeo, odnosno kao svoje učešće u tim zahtevima.[13]

Politička kultura može se definisati kao skup normi, principa i pravila, kojima se u jednom društvu izražavaju njegova tradicija i običaji, ali i kulturne i druge vrednosti na kojima se to društvo temelji. Politička kultura važna je za samo funkcionisanje društva,budući da ona stvara komunikaciju među ljudima i omogućava uspostavljanje političkog poretka. Za demokratsko društvo važno je postojanje političke kulture, jer ona u svest pojedinaca usađuje potrebu za uređenim i funkcionalnim društvom. Za jednu državu važna je jedinstvena politička kultura zato što ona omogućava konsenzus oko osnovnih pitanja sa kojima se društvo suočava, ali i formiranje jedinstvenog sistema vrednosti. Politička kultura može se shvatiti i kao temelj legitimiteta.[14]

Termin „politička kultura“ pojavio se prvi put još u 18. veku, u spisima nemačkog filozofa i prosvetitelja Johana Gotfrida fon Herdera (Johann GottfriedvonHerder). Teorija koja podrazumeva proučavanje sveta politike kroz prizmu ovog koncepta pojavljuje se znatno kasnije, tek krajem 50-ih i početkom 60-ih godina 20. veka. Teoriju je dalje razvijao britanski politikolog Herman Fajner u svom delu „Sistem vladavine u velikim evropskim državama“ (1956).[15] Nešto kasnije izdata je knjiga „Građanska kultura“ (1963), koju su napisali takođe američki autori Gabrijel Almond i Sidni Verba (Gabriel A. Almond, Sidney Verba), u kojoj daju komparativnu analizu političkih kultura SAD, Velike Britanije, Italije, Nemačke i Meksika. Prema ovim autorima, političke kulture su posebna vrsta orijentacije političkog delovanja, koje ujedno odražavaju specifičnost svakog političkog sistema.[16]

Demokratska osnova političke kulture

Šezdesete godine 20. veka smatraju se periodom najveće popularnosti studija političke kulture. Važan podsticaj koji je doveo do aktivnog istraživanja političke kulture bila je potreba razjašnjenja nekritičkih pokušaja zemalja u razvoju da kopiraju zapadne modele prilikom kreiranja sopstvenih političkih sistema. Pored toga, veliku ulogu odigrale su krize u razvijenim demokratijama, zatim život povezan sa brzim ispoljavanjem „kontrakulture” mladih (1968), povećani rasni nemiri, formiranje ekoloških pokreta, jačanje feminističkih pokreta, a na kraju se pokazala i snaga takozvane četvrte vlasti ‒ medija. Devedesete i treći talas demokratizacije takođe su znatno pojačali interesovanje za političku kulturu, tako da je u izvesnoj meri baš u to vreme tumačenje pojma političke kulture ustvari napravilo diferencijaciju na zemlje sklone demokratiji i na zemlje sklone autoritarnosti.

Postoji ogromna apstinencija birača u SAD, pa i u drugim zapadnim zemljama. U bastionu demokratije, SAD, između 30 i 40 odsto birača izlazi na biralište, što znači da tek jedna četvrtina odraslih stanovnika glasa za određenog kandidata i bira predsednika najmoćnije države na svetu, što nas intrigira da se upitamo da li je to odsustvo političke kulture ili obrazac nezainteresovanosti građana za politiku, o čemu je iscrpno pisao Volin?

U svakom slučaju, i granice političke kulture se pomeraju, pogotovo u poimanju demokratije, kao do sada neprevaziđenog političkog modela i pogleda na politiku. Međutim, demokratija sve više poprima najliberalnije okvire, što jedne raduje, a druge i zabrinjava. Smatralo se da će politička kultura bilo kog društva i na bilo kom delu planete imati oslonac u demokratiji, ali izgleda da je baš ona napravila nove podele, ne više na izjašnjavanju „za“ i „protiv“ demokratije, već na njenom tumačenju i njenoj implementaciji. Važeća doktrina demokratije jeste liberalna, ali ona je automatski stvorila i njene neprijatelje. Šarolikost političkih kultura u savremenom svetu nije samo zasnovana na tumačenju pojma demokratije, već i na tome što u svetu postoje i dalje autokratije i diktature, a pojedine su podržavane upravo iz demokratske međunarodne zajednice. Ovaj nonsens govori u prilog tezi da političke kulture imaju i dalje elastičan, šarolik i vrlo često praktikovan pojmovni sadržaj.

Sve tri knjige “Stranača trilogija” u izdanju “Beosinga” ovih dana biće u prodaji u knjižarama u Beogradu

Zemlje u tranziciji menjaju svoju političku kulturu. Klatno te kulture svakako vuče na stranu demokratije, ali teško se zaboravljaju godine bez nje, tako da su neke vrednosti tranzicione kulture umnogome kontrolisane starim navikama, ali i starimvrednostima. Međutim, pitanje uvođenja demokratije, po šablonima koje svesrdno Zapad nudi ostatku sveta, odnosno koje se nudi na različite načine mnogim tradicionalističkim zemljama islamskog, budističkog, pa i pravoslavnog civilizacijskog okvira, veoma je diskutabilno i postavlja novo pitanje – celishodnosti i efikasnosti tog čina. Ovde nije reč o dvostrukim standardima, zašto se nekima demokratija „nudi“, a drugima, koji taj poklon takođe zaslužuju – ne, već o tome da socijalna i nacionalna kultura jednog društva itekako opredeljuju definiciju političke kulture. To znači da o uniformizmu političke kulture ne može biti reči, što su potvrdili u svojim istraživanjima kulture uopšte Klukonova i Strotbek analizirajući vrednosti socijalne i nacionalne kulture.[17] Oni su došli takođe do zaključka da je kulturu naroda, pa u tom smislu i socijalnu i političku kulturu, teško menjati. Sve drugo može se tumačiti nametnutom kulturom, prema kojoj se uvek stvara otpor i neprihvatanje.

To podrazumeva da politička tradicija igra veoma značajnu ulogu kao formativni činilac političke kulture, uostalom kao i socijalizacija građana u odnosu na specifične tipologije političke kulture u društvu. M. Podunavac smatra da se pod političkom  tradicijompodrazumevaju „veliki politički i društveni događaji u prošlosti jednog naroda, velika dostignuća političkog sistema, kao i sva ona šira zbivanja koja su uticala na egzistenciju i samosvest jednog naroda. Politička tradicija različitih naroda je različita i temelji se na različitim osnovama, te je zato teško upoređivati i dovoditi na istu ravan različite političke tradicije. Za jednu tradiciju i njen razvoj veliki značaj imaju konflikti i saradnja koji postoje u jednom društvu, a koje to društvo ujedinjuju ili ga razjedinjuju. Ti sukobi su pozitivna stvar za razvoj političke kulture i demokratije, jer u društvu omogućavaju postojanje različitosti”.[18]

Inače, termin „politička kultura” došao je u političke nauke sa ciljem da promoviše američki politički sistem. To potvrđuje i koncept koji su koristili Almond i Verba (1963) izložen u delu „Građanska kultura”, ali ubrzo zatim to je dalo povoda evropskim naučnicima Gerhardu Lembruhu i Arendu Lejpartu (Gerhard Lehmbruch, Arend Lijphart) da u svojim delima njima suprotstave svoja načela političke kulture. Lembruh je analizirao političke sisteme u Švajcarskoj i Austriji, dok je Lejpart analizirao politiku u Holandiji. Igor Lukšić iznosi zanimljivost da su oba autora tvrdila da postoje politički sistemi koji su stabilniji od onoga u SAD.[19] Prema tome, politička kultura, uostalom kao i organizaciona kultura političkih stranaka, treba da stvori jedinstven sistem društvenih vrednosti i da kroz socijalizaciju i upoznavanje pojedinaca sa osnovnim kulturnim normama omogući političku participaciju.

O funkcijama i tipologiji političke kulture možete više pročitati u prvoj knjizi „Stranačke trilogije“. (Kraj)

……………………………………….

[1]Schein, E. (2004): Organizational Culture and Leadership, Third edition, Jossey-Bass, A Wiley Imprint, str.7;

[2]Denison, D. R. (1990): Corporate culture and organizational effectiveness, New York: Wiley;

[3]Kotter, J. P., &Heskett, J. L. (1992): Culture and performance, New York: Free Press;

[4]Sorensen, J. B. (2002): The Strength of Corporate Culture and the Reliability of Firm Performance, Administrative Science Quarterly, 47, str. 70–91;

[5]Peters, Th.,  Waterman,  R.  (1982): In Search of Excellence,Random Hause, New York;

[6]Torrington, D., Hall, L., Taylor, S. (2003):Menadžment ljudskih resursa, Data Status, prevod sa engleskog,Beograd,str. 93‒94

[7] Schein, E. (2004),  str. 13‒14;

[8]Липсет, С. М. (1994): Рольполитическойкультуры, Пределывласти,  № 2‒3;

[9] Гливинський А. О., Кокорський В. Ф: Концепція соціально-політичних розмежувань С. Ліпсета — С. Роккана і реалії посткомуністичних партійних систеm, ПолитЗона: портал политических наук  (Ukr.);

[10] Freeman, J. (1986):  The Political Culture of the Democratic and Republican Parties, shorter version published in the Political Science Quarterly, Vol. 101, No. 3, Fall 1986, pp. 327-356; Citat iz: International Encyclopedia of the Social Sciences, New York: Macmillen, 1968, Vol. 12, str. 218;

[11]Ibid;

[12]Гавров С. Н. (2012):Политическая культура, Социокультурная антропология: история, теория, методология, Энциклопедический словарь. — М.: Академический проект, Константа, str. 733—740.

[13] Vázquez Semadeni, M. E. (2010):La formación de una cultura política republican,  IIH_UNAM/Colmich;

[14]Podunavac, M. (2008): Politička kultura i politički odnosi, drugo dopunjeno izdanje (prvo 1982), Čigoja, FPN, Beograd;

[15]Herman, F. (1956):Governments of greater European powers: a comparative study of the governments and political culture of Great Britain, France, Germany, and the Soviet Union, New York: Henry Holt;

[16]Almond, G. A., Verba, S. (1963): The Civic Culture: Political Attitudes and Democracy in Five Nations, Princeton Univ. Press;

[17]Kluckhohn, F.R. and Strodtbeck, F. L.  (1961);

[18] Podunavac, M. (2008);

[19] Lukšič, I. (2006). Politična kultura. FDV, Ljubljana, str. 40‒42;

0 0 votes
Article Rating

Related posts

Вучићева улога више квислинштво него колаборација

Gost autor

Епска пљачка Украјине

Prenosimo

Разапети Србе и православље

Prenosimo
Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x