Balkan i susedi Srbije, Društvo, Istraživanja-Dosije, Prenosimo, Slobode, Srbija

Krvavi pir Osmana Rastodera pod Čakorom

Nedavno je SPC kanonizovala veličke žrtve – proglasila ih mučenicima

Godišnjica genocida: selo Velika, Opština Plav, Crna Gora, 28. jula 1944.

  • Za samo dva– tri sata, zlikovci iz fašističkih jedinica „Princ Eugen“ i „Skender-beg“, pobili su 428 osoba – žena, staraca i djece. Sem Njemaca, u monstruoznom zločinu učestvovali su i Albanci sa Kosova i muslimani iz Plava, Gusinja i Sandžaka, među kojima su se isticali Osman Rastoder i Sahit Hodža

PIŠE: Brano Otašević

Zlikovci iz fašističkih jedinica „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“, za samo dva-tri sata, 28. jula 1944. godine, pobili su 428 osoba, mahom žena, staraca i djece iz Velike i Gornje Ržanice.

To je bila najkrvavija epizoda zločinačkog pira koji je u ovom kraju trajao od oktobra 1943. do avgusta 1944. godine, a u kome su, sem Njemaca, učestvovali i Albanci sa Kosova, te muslimani iz Plava, Gusinja i Sandžaka, među kojima su se svirepim zločinima isticali Osman Rastoder i Sahit Hodža.

U petnaest varvarskih naleta u pomenutom periodu, fašistički zlikovci su, u tadašnjem Andrijevičkom srezu, od Malog krša do Čakora, ubili ukpno više od 800 nedužnih civila. Da su ih bar ubili vojnički, puškom, prosti jadi. Ne, ubijali su ih zvjerski, sadistički, na divljački način.

Dječake i djevojčice vješali su za noge, o granu kakvog jabukovog ili šljivovog stabla, žive ih drali i čekali da umru u najstrašnijim mukama. Postepeno su ih drali žive, na očigled njihovih majki, djedova i baba, a kada bi prestalo krkljanje i svaki trzaj unakaženih tijela, bacali su ih u vatru zapaljenih kuća ili stogova sijena.

Žene silovane i spaljivane

Tek što je sunce ogrijalo vrhove Štita i Sjekirice, 28. jula 1944. godine, vojnici razbijene „Skenderbeg“ i „Princ Eugen“ divizije, koji su se povlačili i naporedo s tim izvlačili svoje ranjenike preko Čakora, poslali su svoje izaslanike Sait Hodžu i Osmana Rastodera kroz veličke zaseoke da obavijeste Veličane da budu kod kuće, pošto će tuda proći „civilizovana vojska koja nikoga ne dira“, kako bi im iznijeli nešto da jedu i popiju.

Kroz nekoliko sati, Velika je doživjela strašnu tragediju. Rezultat od 428 poklanih, spaljenih i na druge svirepe načine ubijenih veličkih civila, govori kako su dvojica Rastoder i Hodža održala riječ.

Jedinice muslimana iz Sandžaka, Crne Gore i Albanije koje su izvršile pokolj

Fašističke ubice su se trudile da unište sve živo u selu. Međutim, nijesu uspjeli da unište svoje krvave tragove. Preživjela je poneka žrtva s ranama i opekotinama. Zahvaljujući i njihovim svjedočenjima, komandant „Princ Eugen“ divizije Hans Šmit Huber strijeljan je kao ratni zločinac u Beogradu posle rata, a u materijalu sa suđenja postoji niz dokaza o ovom i drugim genocidnim zločinima „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“ divizije.

Iz sudskog materijala koji se čuva u Arhivu Jugoslavije, vidi se da su „Skenderbeg“ diviziju sačinjavali pripadnici šiptarske i muslimanske manjine sa Kosova i Metohije, plavsko-gusinjskog kraja i Sandžaka.

O ovom zločinu, jednom od najmonstruoznijih u 20. vijeku, ćutalo se u Jugoslaviji decenijama poslije Drugog svjetskog rata, da se ne bi remetilo „bratstvo i jedinstvo“. Jedino su se Radovan Lekić i Pavle Ivanov Dželetović usudili da pišu u svojim istorijskim knjigama, dok je Veljko Mijović, prije dvije decenije, objavio roman „Crni vjetar“ u kome je detaljno opisao masakr u Velici, navodeći i tačna imena zlikovaca i žrtava.

Djeca vješana na šljive

Stravični pokolj nedužne nejači u Velici, treći je po broju žrtava, u odnosu na broj stanovnika, u ondašnjoj porobljenoj Evropi, iako su Velika i Gornja Rženica bili najzabačeniji i najbeznačajniji kutak na pravcima zločinačkog djelovanja fašista.

Tog dana u kući Tomice Gojkovića zateklo se petnaestoro djece, dvije djevojke, pet žena i jedan starac. Sjedjeli su pred kućom i u velikom strahu očekivali šta će sa njima desiti kada naiđe fašistička vojska. U divljem bijesu, naišla je horda lešinara. Izbezumljena nejač izgubila je poslednju nadu za život. Ubice su hvatale žrtvu po žrtvu i ređale ih po veličini uz zid kuće. Uslijedio je rafal iz automata. Jedno ranjeno dijete pojurilo je u kuću, da izbjegne smrt, ali je i njega rafal sustigao. Od 23 žrtve ispred kuće Tomice Gojkovića, preživjele su četiri. Mala Stevka Simonović uspjela je na neobjašnjiv način da umakne u jednu obližnju kolibu. Mali Momo Gojković spasio se ispod leša strijeljane babe. Dola Gojković je upucana pala na svog najmlađeg sina i tako ga spasila sigurne smrti. Mihaila Gojkovića odveli su do Veličke rijeke da im nosi košnicu pčela, a kada su prešli rijeku – uzeli su mu košnicu i rekli da ide kući; kada se on okrenuo, sasuli su mu rafal u leđa.

U drugom zaseoku Velike, fašisti su pokušali da siluju Poljku i MilkuŽivaljević, koje su se grčevito branile, pa je u tom besomučnom rvanju Milki pošlo za rukom da pobjegne. To je pokušala i Poljka, ali su je krvnički kuršumi stigli i prosvirali joj glavu.

Milevu i NovkuStešević ubice su zgrabile za noge i ruke i žive ih ubacile u zapaljenu kuću njihovog rođaka Milivoja Steševića. Anđu Gojković zatvorili su u kuću njenog oca Alekse, posle čega su zapalili kuću u kojoj je ona izgorela.

Na Papratištu, u kući Živaljevića bilo je 18 osoba. Sve djeca, osim četiri odrasle djevojke i tri žene. Bilo je kasno da bježe, pa su preplašeni sjedjeli u kući i čekali da naiđu ubice. O tome su kasnije pričale Milica Živaljević i Milosava Tomović koje su preživjele. Utjerali su ih u kuću i bacili bombu. Jednu od djevojaka su pokušali da siluju. Ona je uspjela da se otrgne i baci kroz prozor. Pucali su na nju i ranili je, da bi ona pola sata kasnije izdahnula. Od 18 osoba, ubijeno je 10, troje je ranjeno, petoro je uspjelo da pobjegne.

U kući Dušana Simonovića dijete od 10 mjeseci je ubijeno nožem i obješeno za nogu na šljivu pred kućom.

Dvogodišnju KosuPetrović podigli su na nož i bacili je s puta na livadu. U kući Alekse Gojkovića ubijeno je osam osoba.

U kući Puniše Vučetića ubijeno je 20 osoba.

LepuRadenović bacili su sa dvoje unučadi u vatru, a ostale su poubijali.

Puniši Vučetiću zapalili su ženu, dvije kćeri i sina; Punišinom bratu od strica – ženu i tri kćerke; Savu Tomoviću – ženu, sina i dvije kćeri; Đolu Radenoviću – ženu, snahu i dvoje  djece.

„Skenderbeg“ diviziju sačinjavali pripadnici šiptarske i muslimanske manjine sa Kosova i Metohije, plavsko-gusinjskog kraja i Sandžaka
Drali žive ljude

Jeziv zločin napravili su fašistički zlikovci nad porodicom Milovana Vučetića. Tog dana u njegovoj kući bilo je devet osoba. Naišli su vojnici koji su tjerali opljačkanu stoku. Pozvali su jednu od žena da im pomogne i odmah je upucali. Pored nje je palo i jedno dijete. Zatim su pucali na ostale. Starijeg sina Milovanovog, Toma, živog su drali. Odrali su mu kožu s lica, desnu ruku slomili na tri mjesta, te je tako umro u najvećim mukama.

Divni Vučetić ubili su sinčića koga je držala u naručju, a nju teško ranili.

Rakitu Knežević, koja je jednu ćerku držala u naručju a drugu za ruku, ubili su na zvjerski način.

Miličku Kneževiću ubijena je žena, ćerka sasječena noževima, a sin bačen u vatru. Dušanu Simoviću ubili su sedam članova porodice. Muška djeca su poklana i obješena o grane šljivovih krošnji.

Stravičan pokolj zadesio je i Gornju Rženicu. U kući Radonje Lalevića, ubili su 25 osoba, od kojih su 12 bile žene, a ostalo djeca. Pokolj je učinjen i u kući Aleksandra Leka Popadića, tako što su žene i djecu utjerali u kuću, pobili i kuću zapalili. Milevi Lalević, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, razrezali su trbuh, uzvadili plod, utjerali u kuću i zapalili.

U zaseoku Firišta, Vujadin Stešević, koji je igrom slučaja preživio i kasnije postao profesor doktor, svojim očima je gledao kako su ubice, čije je likove zauvijek zapamtio, ubile 18 žena i djece, među kojima i njegovu majku i sestru.

I tako redom, za samo dva sata u ova dva sela ubijeno je 428 nemoćnih i nedužnih osoba, od kojih 128 djece, dok je 50 muškaraca zarobljeno i internirano u logor u Beču. Zapaljeno je 300 kuća. Od tada do danas, za ovih 73 godine, uglavnom se ćutalo o jednom od najsvirepijih zločina u Drugom svjetskom ratu. Crnogorska vlast i istoriografija nikada nijesu našle za shodno da na adekvatan način obilježe i osvijetle najmračniji događaj u Crnoj Gori u 20. vijeku.

Osman Rastoder glavni zlikovac
Osman Rastoder, glavni organizator surovih pokolja

Osman Rastoder je rođen 1882. godine u Radmancima (Petnjica) od oca Avdulaha (Muratovog) i majke Umke rođene Kurpejović iz Rožaja. Šest razreda turske medrese je završio u Đakovici, tri razreda u Novom Pazaru i još tri u Carigradu. Radio je u osnovnim školama i bio vjeroučitelj u Petnjici i Savinom Boru od 1926. godine. Bio je i matičar u Petnjici od 1929. godine.

Sklopio je brak sa sestrom komite Saita Hadrovića, Pašom Hadrović iz obližnjeg sela Vrbice.

U Drugom svjetskom ratu, Osman Rastoder „iz brige za opstanak svoga naroda“ organizuje vojnu formaciju poznatu pod nazivom „Muslimanska milicija“ koja će počiniti brojne zločine nad pravoslavnim narodom u Polimlju.

Bio je jedan od predvodnika zločinačkog pira u Veliki i Gornjoj Rženici 28. jula 1944. godine.

Pravoslavni Hram za sjećanje

U znak sjećanja na nevine žrtve, stradale 28. jula 1944. godine u Veliki i Gornjoj Rženici, vjerujući narod ovog kraja podigao je hram sv. Kirila i Julite, po projektu arhitekte Ranka Vukanića. Ovaj hram čuva od zaborava veličke velikomučenike i opominje da se tako nešto nikad više ne ponovi.

Hram Sv. Kirila-iJulite: Svake godine, 28. jula, veliki broj mještana Velike i okolnih mjesta, okupi se na ovom mjestu da učestvu je u liturgiji i zapali svijeće dušama 428 stradalih Veličana.

Svake godine, 28. jula, veliki broj mještana Velike i okolnih mjesta, okupi se na ovom mjestu da učestvu je u liturgiji i zapali svijeće dušama 428 stradalih Veličana.

Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve prošle godine je kanonizovao veličke i gornjepolimske žrtve, proglasio ih mučenicima, i odredio da 28. jul bude njihov dan u crkvenom kalendaru.

IZVOR: http://www.sedmica.me/velika-28-07-1944-krvavi-pir-osmana-rastodera/

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Godišnjica velikog pokolja Srba u Velici u opštini Plav

Monstruozni zločin pripadnika „Skenderbeg“ i „Princ Eugen“ divizija

  • Divlje horde Arnauta, Arbanasa i plavskih Bošnjaka, pripadnika muslimanske (ne)vjere, na najzvjerskiji način ubili više od 700 staraca, žena i djece, a zapaljeno oko 300 kuća.
  • Veljko Mijović, svedok i pisav romana: “Htio sam samo da upozorim na zločin koji je neko želio da prikrije maglom ćutanja i zaborava“

Godišnjica veličkog pokolja je 28. jula , monstruoznog zločina pripadnika ‘‘Skenderbeg“ i “Princ Eugen“ divizije nad pravoslavnim stanovništvom sela Velike, biv. Opštine plavske, Andrijevačkog sreza, kada su divlje horde Arnauta, Arbanasa i plavskih Bošnjaka, pripadnika muslimanske (ne)vjere, na najzvjerskiji način ubili oko 700 staraca, žena i djece, a zapaljeno oko 300 kuća.

Svjedočanstvo iz knjige „Crni vjetar“ Veljka Mijovića

Veljko Mijović je rođen 1935. godine u Gračanici, kod Andrijevice, od oca Nikole i majke Zorke, rođene Vukićević, i bio je jedino njihovo dijete. Osnovnu školu završio je u Gračanici, osmogodišnju u Andrijevici, dok je gimnaziju učio u Beranama i Bijelom Polju. Studirao je u Sarajevu i Skoplju, u kom je, na Filozof-skom fakultetu, diplomirao na grupi za jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik.

Punih četrdeset godina bio je profesor u osnovnim i srednjim školama u Bosni  i Crnoj Gori. Bavio se književnim radom, od prve priče objavljene u časopisu „Susreti“ 1953. godine, pa sve do poslednjeg daha,  šaljući  prozne tekstove  brojnim  književnim listovima i časopisima. Objavio je preko dvadeset knjiga, među kojima su osam romana.

Jedno vrijeme je publikovao i književni časopis „Misao“. Radio ga je, praktično sâm, izdvajajući za njegovo štampanje dio svoje skromne penzije.

Među njegovim knjigama savako da se izdvaja roman „Crni vjetar“, to potresno svjedočanstvo o pokolju nedužnih mještana sela Velika koji se zbio 28. jula 1944. godine. Tada su pripadnici zloglasnih nacističkih divizija “Princ Eugen“ i “Skenderbeg“, uz obilatu pomoć vulnetera i balista iz Plava i Gusinja, u iznenadnom napadu, za kratko vrijeme poubijali oko 500 nevinih ljudi, žena i djece. Decenijama je ovaj zločin skrivan sve dok svijetlo dana nije ugledao Veljkov roman “Crni vjetar“.

Deo žrtava fašističkog muslimanskog pokolja: Brutalno ubijeni nevini Srbi u Bihorskom kraju

“Crni vjetar“ je samo moj dio duga prema precima, nevino ubijenim rođacima, bratstvenicima. Djeci koja nijesu stigla da uživaju u milovanju sunca. Ovim romanom nijesam htio da navučem mržnju potomaka žrtava na potomke zločinaca, već samo da upozorim na zločin koji je neko želio da prikrije maglom ćutanja i zaborava“ – govorio je Mijović.

Da se zaista radilo o vrijednom djelu tvrdio je i književnik Vlajko Ćulafić dok je govorio nad Veljkovim odrom:

“Da Veljko ništa drugo nije uradio i da ništa drugo nije napisao osim romana „Crni vjetar“, to potresno svjedočanstvo o fašističko-balističko-vulnetarskom zločinu nad narodom Polimlja i Velike krajem jula 1944. godine, pa je uradio dosta i zadužio naš rod da čuva spomen na njega do kraja svijeta i vijeka.

Na sedamdesetogodišnjem pomenu veličkim žrtvama, na Okruglom stolu i poslije pomena mučenicima koje je obavio Njegova Svetost Patrijarh srpski Irinej sa nekoliko arhijereja Srpske Crkve, Veljkovo ime je javno pominjano s dubokim poštovanjem i posebnim priznanjem što je u vremenu u kom se ćutalo o tom genocidu, progovorio i javno i glasno, potresnim romanesknim scenama, na oko tri stotine stranica, ne prezajući ni od pominjanja autentičnih imena zločinaca, čiji su mu potomci prijetili i presretali ga, osiljeni time što im je vlast očeve amnestirala, priljubila ih i uhljebila, i dala im potvrde o bezgrešnosti kojima su mahali nad grobovima nevinih žrtava i pred očima njihovih srodnika. Ali, bio je suviše hrabar da bi ga uplašili“ – naglasio je Ćulafić.

Neizmjernu zahvalnost za njegovo djelo iskazivali su mu i sami Veličani ističući da je on prvi počeo da skida pepeo zaborava sa vječite veličke rane.

“Veljko Mijović je skoro prvi udario na višedecenijsku zidinu sramnog ćutanja i ispričao priču o Velici i njenoj muci. Neka ga i na onom svijetu prati zahvalnost Veličana i neka mu je vječna slava i hvala“ – poručili su mu Veličani.

(O Veljku Mijoviću zapisao novinar Darko Jovović)

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Ima li Boga da vidi ovo

Odlomak iz knjige “Crni vjetar“ – (Pokolj u Velici 1944.)

Oganj se širio, ostavljao za sobom crnu zemlju, kao vodoskoci blještavo sjajnožuti plamenovi utrkivali su se k nebu, topili se u blistavoj svjetlosti julskog dana, sustizali se, lomili. Sve gori, kuće, staje, sijena, torovi, kokošarnici. Plamen se savija, čas k zemlji puzi, zastaje, kao da opipava prostor pred sobom, blijedi naglo, a onda trgnuvši se, kao vodoskok ide k nebu, a za njim leti zapjevka ženâ i crna svjetlost.

Vojnici u bijelim kapama i crnim košuljama pucali su u starce, žene, u djecu, u sve što se kreće; u kolibe, u koševe i staje, u crno nebo nad Velikom, u to sunce što lebdi i plovi nad prostorima. Crni dim je krenuo od zemlje, crn kao katran, da bi se, dohvativši se visina, stovio sa svjetlošću i postao bijel.

Sve će oganj da proždere kao nezasita neman, sve. čak i zemlju po kojoj se ljudi kreću. Sve. Sve što zahvati oganj nekako prigušeno pišti, ciči, pretvara se u dug, otegnut i beskrajni šum, piskav, od koga sve živo pokušava da bježi, da se skloni.

Bježanje kokoške, jagnjad, psi, ovce bleje, pretvarajući se u buktinju, u okrugle, svijetle i uzdrhtale lopte. A vojnici u bijelim kapama i crnim košuljama lome ograde, trče, niču svuda, na grudima im svjetlucaju ukršteni redenici, o pojasu bombe i dugi noževi. Glasovi su im prodorni i ciktavi.

U ime bratstva i jedinstva: Krvavi zločin  muslimanskih fašista nad Srbima u Velici dugo je skrivan čak i posle Drugog svetskog rata

– Nua Perleši, udri!
– Sali Beća, sokole, ne žali!
– Kolji!
– A Mustafa Ibiži, udri ga, vlašku mu majku jebem! Udri!

A oganj kao pomahnitali vjetar sve za sobom uništava. Vatra je zaklonila sunce. Ona je jača od sunca. Dim uporno guši jauke i povike. Pucnji se ukršavaju, lome, sudaraju, nestaju, opet niču i miješaju se s vatrom, dimom i svjetlošću.

Drvene kuće u ognju, pucaju grede; a to pucanje izgleda kao jek, kao krik ili težak uzdah. Iz njih iskaču djeca, žene, starci, viču, zapomažu, kukaju:

– Tomo, skači. Spasavaj se!
– Krstoooo!
– Lele meni, majko, živ izgoreh! … Živ!
– Spasite me!
– Oči moje, đeco moja!
– Ne dajte me!
– Lelee…
– Kuku nama danas i zadovijek! …

Koga oni dozivaju? Od koga u ovaj crni julski dan traže pomoć velički žitelji? Ima li za njih spasa u ovaj dan, pod ovim crnim suncem i na ovoj crnoj, mučeničkoj zemlji? Hoće li ih iko čuti? Hoće li im iko potrčati u zaštitu?…

Ima li Boga da vidi ovo? Ima li ljudi? Ima li iko da vidi ovo? Ima li?…
A oganj bjesni neprestano. Glasovi, krikovi bjesne. Sve bjesni: dim, svjetlost… Majko naša pravoslavna, što nas rodi! … Zaštiti nas, Bogorodice… Čuni naš glas… Omekšaj svoje srce… Pruži ruke svoje k nama! … Podigni svoj glas i reci: Dosta! Dosta muke i pakla!… Psi urliču, zavijaju, bježe obeznanjeni. Krave, konji i ovce bježe ludo uplašene…

Vojnici, pomahnitali, tumarali su selom, presretali djecu i žene, klali sve što je živo, nabijali ih na bajonete i bacali u vatru. Uhvatilo je nekoliko vojnika Milevu Gojković i Stevku Simonović pa ih klali dugo i natenane. U dječijim očima, široko otvorenim, pomiješali su se strah i svjetlost…
Okruživši žene i djevojke vojnici su lagano stezali obruč oko njih s uperenim puškama, znojavih lica i iskolačenih očiju, punih otrovne mržnje.

Miris sparušene trave, spaljenih domova, izgorelih ljudskih tijela i spaljenih životinja širio se uokolo, udarao u nozdrve. Pucnji su ranjavali ljetnji dan i drobili ga; glasovi se širili:

– Pucaj, Ibiši!
– Udri!
– Rizvane, ne žali!
– Ćafiri pogani!
– Majku im srpsku!
– Udrite pasju milet!
– Ne žali…

Iživljavanje i sadističko ubijanje žena od strane muslimanskih fašista bilo je zversko i neljudsko, trajalo je tri sata

Pjenio se dan, pjenila se svjetlost, pjenio se dim, nicali leleci, kukanj i vapaj… Žene i djevojke, njih pet – šest, zbijene i zanijemljele, čekale su svoj dan sudnji, svoj poslednji čas.

Mara i Dola Gojković brišu šamijama oči, ne plaču, samo im se vidik premrežio crnim sjenkama. Oko nogu im se zapliće trogodišnja djevojčica. Povremeno se čuje njen glas u toj tišini, nekako prigušen i isprekidan. Sedmogodišnji sin Dolin Gavrilo, metnuvši prstić u usta, sa strahom je posmatrao vojnike pripivši se uz majku.

– Stanite tu jedna do druge – reče Nua Perleši iz Paskalice kod Peći i pokaza rukom mjesto gdje treba da stanu. Žena i djevojka se uskomešaše, glasovi se osuše:

– Šta ćete s nama?
– Ne dirajte nas ako ste ljuđi!
– Ne dirajte!
– Ništa mi nijesmo učinjele.
– Ništa…

Čovjek je viknuo:
– Kad vi velim, stanite ovđe…
– Stanite da ve slika Bari Jusufi – reče omalen i žgoljav čovjek pa okrenuvši se svojim drugovima, on ugrabi da pogleda Bari Jusufa i da mu namigne.
– Odi ovamo, Bari Jusufi, da ih fotografišeš – reče drugi. – Odi!

Bari Jusufi je bio pjegav, malo povijen u ramenima s fotografskim aparatom o ramenu. Prišao je bez žurbe ženama i djevojkama na sedam-osam koraka, skinuo aparat, okrenuo ga nekoliko puta u rukama, zagledao ga mršteći se i mičući debelim usnama.

– Lijepe ćete slika da imate – reče Mustafa Ibiši, smeškajući se.
– Lijepe, beli – dodade drugi.
– Viđećete samo!

I prije nego li je fotograf htio da ih snimi, čovjek sa zulufima mahnu rukom davši znak vojnicima da pucaju. Nijesu stigli ni da se priberu, mnogi ni da primijete ugovoreni znak koji je čovjek dao svojim drugovima, iz puščanih cijevi je sunuo bijeli plamen i oborio ih k zemlji, nemoćne da se odupru, da se brane.

– Mustafa, udri ne žali! Udri! – vikao je neko od vojnika.
– Udri!
– Jazuk ti, Nua Perleši, ako ti koja pobjegne.
– Neće, neće, Sali Beća!
– Udri!

Na ovom području ispod Čakora izvršen je nezapamćem masakr nevinog srpskog pravoslavnog stanovništva

Djevojka u crnoj marami se odjednom otisnula niza stranu, posrnula nekoliko puta šireći ruke i zanoseći se kao da trči neko u zagrljaj.

– E, nećeš, krmačo, pobjeći, beli. Ne!… Viknuo je Nua Perleši i hvatajući je na nišan opalio. Djevojka je nestala kao sjenka, potonula u ižđikaloj travi na dnu šljivika…

Poslije primijetiše oblak prašine koji je dugo lebdio nad cestom, nad livadama, šljivicima i zaključiše da je to kolona njemačkih vozila koja odmiče grabeći uz veličke bregove prema Čakoru.

Neki vojnici požuriše k cesti, a neki se rastrčaše u grupama preko sela. Za njima ostala zgarišta, polomljene ograde, polomljeni kukuruzi, sve spaljeno, crni dim. Ostale su za njima mrtve žene, djeca i starci i pratilo ih crno sunce i crni dim.

Opkolivši Veliku, vojnici u bijelim kapama i crnim košuljama nasrtali su na domove, podmetali oganj iz vrisak i poklič, hvatali djecu i klali, pucali u starce i žene, a one onako raščerupane bježale i bile obarane mecima iz automata i pušaka.

Sve se pretvorilo u plamen, u dim, i vrisak. Pred kuću Alekse Paunovića kao priviđenje nikoše trojica balista. Prije nego su stigli, baba Toda je prije svih primijetila kako su na dvojicu dječaka pucali. Ubili su jednog – to je dobro vidjela, a drugog da li su ubili ili ranili, to ona nije znala.

Sjetila se tada Mihaila Gojkovića, seljanina, koji je naišao pored njihove kuće i tada joj rekao da niko ne bježi, da budu mirni da iznesu hljeba i soli, a svaka vojska kad joj se hljeb i so ponudi, neće podići ruku, smilovaće se. Tada je Toda krenula sitnim korakom prema prvom vojniku noseći na poslužavniku hljeb i so. Nije stigla ni riječ da progovori kad je Tair Sulejmani, onako visok, sa zulufima, dreknuo zapjenušeno:
– Sikter, stara krmačo! Sikter!…
– Bogme , ništa nijesmo krivi, – rekla je Toda bojažljivo i sa strahom i skoro ne primijetivši kako joj je čovjek iz ruku izbio poslužavnik, a hljeb i so su se rasuli po zemlji. Onako ispruženih ruku i drhteći Toda je još jedan korak napravila prema vojniku.
– Sikter!
– Nemojte mi đecu dirat – mrmljala je molećivo. – Ona ništa nijesu kriva.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
IMENA ŽRTAVA
Ovo su samo neka imena od žrtava Veličkog pokolja. U ove žrtve spadaju i nekolicina srpskih izbjeglica iz Metohije:
  • Poljka Živaljević
  • Natalija Rajković
  • Žarko Rajković
  • Ljeposava Rajković
  • Vlastimir Rajković
  • Tomislav Rajković (9)
  • Milica Simonović
  • Danica Tomović
  • Mileva Tomović
  • Dolka Gojković
  • Gavrilo Gojković
  • Rajko Gojković
  • Saveta Mijović (16)
  • Mileva Stašević
  • Novka Stašević

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Pristigla su i ona dvojica. Bili su znatno niži od Tahira Sulejmanija. Djeca Radoje i Desa su prestrašeno posmatrala prispjele vojnike, Drhtala su. Omale i malko riđ vojnik po imenu Bari Jusuf sa sjajem u očima reče:
– Hasane, prvo đecu da zakoljemo! Tahir Sulejmani je bez žurbe iz futrole izvadio pištolj čija cijev naglo zasvjetluca na suncu.

– Đeca nikome ništa nijesu učinjela, – opet će Toda.
– Hasane, prvo ćecu – opet će Bari Jusufi.
– Mogu odma’ – Evo! – reče Hasan Kabaši i hitro iza pojasa istrže nož. – Mogu!…
– Đecu mi nedirajte, ako boga znate, – reče Todašireći ruke. – Ne dirajte ako ste ljuđi.

Brišući sijev svog pištolja maramicom, Tahir Sulejmani ispod oka je posmatrao djevojčicu, a zatim babu Todu u čijim je očima lako i jedva vidljivo zaiskrila suza, sitna kao đinđuva. Toda je primijetila čipkastu maramu, pištolj, mrko i od sunca i vjetra opaljeno vojnikovo lice, a onda kao da sanja da se otvor cijevi pištolja širi, uvećava, postaje ogroman do neviđenih razmjera da bi mogli i nebo i zemnju u njega da stanu. – Đecooo, bježte! Bježte! – viknula je odjednom i neočekivano.
Todin glas je prasak pištolja prekinuo. Pred njenim očima čitavu vječnost se rascvjetavao plamen. Šireći ruke i teturajući se Toda je prvo posrnula, a onda licem udarila o zemlju. Djeca su potrčala prema potoku.

Bari Jusufi je viknuo prijekorno:
– Eto, Taire, mogli smo da ih zakoljemo.
– Mogli, beli – reče Hasan Kabaši.
– Mogli, mogli – potvrdi Tair Sulejmani. Bari Jusufi učini nekoliko koraka prema potoku ne primijetivši nikog, a zatim se vrati k svojim drugovima neprestano vrteći glavom i prijekorno govoreći:
– Da vas nijesam poslušao, sadek bi’ i ovođen gledao zaklane. Ali ti si, Taire, smeten čoek.

Ovaj je samo ćutao stisnutih usana i malo pognute glave. Postojavši nekoliko trenutaka oni se zaputiše ka domu Živaljevića. Preko Ivan-polja su trčali plavski vulentari i halakali:
– A, Smaileee!
– Drž’! Ne daj!
– Pretecite ih!
– O, Ibrahimeee!…

Grupa od 49 mještana Velike koji nisu ubijeni u zverskom pokolju, nego su odvedeni u Bečki logor

Iz šljivika izroni stado ovaca. Sunce pripeklo, dan se blistao. Zastadoše. Tada Tahir Sulejmani primijeti čovjeka sa tojagom. Živo razmahujući njome čovjek je tjerao stado ovaca uz bregove.

– Hasane, ti zađi odozgo, a nas dvojica ćemo ovudijen da ga uhvatimo i stado uzmemo – reče Tahir Sulejmani. – Ajde brže.

Hasan Kabaši se brzo odvoji od svojih drugova i izgubi u šumarcima. Tahir Sulejmani i Bari Jusufi preskočiše neke ograde, zađoše u potok, a onda se ispeše uz strminu. Kad ih čovjek s tojago prvi primijeti, viknuše:
– Čekaj! Ne ćeraj!

Mihailo Živaljević praveći se da ih nije čuo, ubrza hod mašući tojagom nad ovcama i prigušeno vičući na njih.

– Čekaj, krmče, kad ti kažemo! – viknu Tahir Sulejmani i opali iz puške. – Čekaaaj!…

Mihailo uzdrhta, osjeti da ga u grlu steže i da mu se pred očima mrači. Ipak, morao je da stane.
Brišući znoj sa lica i čela primijeti kako k njemu pristižu Tahir Sulejmani i Bari Jusufi, takođe znojavi. Vidio im je zajapurena lica i poglede pune mržnje.
Prišli su mu. Tair ga je uhvatio za revere suknjenog kaputa i kolutajući zakrvavljenim očima i pjeneći prosiktao:
– Kad ti se kaže, krmče, da čekaš, onda čekaj!
– Nijesam čuo – branio se Mihailo Živaljević.
– Čuo si.
– Nijesam čuo…
– Čuo si, beli – reče Bari Jusufi. – Čuo!
– Ajde s nama da nam nešto pomogneš – reče Tahir Sulejmani, primijetivši kako im prilazi Hasan Kabaši, zadihan.

Nepoznata je sudbina ove dece snimljene od nemačkog fotografa neposredno pre ubilačke akcije u Andrijevačkom kraju oko sela Velike

– Šta da vi pomažem, ljuđi?
– Ovce da ni ćeraš za Peć, – reče kezeći se Hasan Kabaši.
– Što tako gledaš? Što se čudiš? – planu Sulejmani odjednom.
– Evo, ćeraću – reče.
– Da ćeraš no šta – mumlao je Bari Jusufi. – Ajde…

Išli su stranom. Pred njima je bio Mihailo Živaljević sa dugom tojagom i ovce koje su, zbijene u gomilu, teško disale od nesnosne žege. Trava sparušena, nekošena, zamršena, požutjela. Mihailo je strepeo: ubiće me. Da bježim. Ne, ne, neću da bježim. Nemaju razloga da me ubiju. Ako šćenu, ja ću im goniti ovce do Peći.
Krišom mu je pogled bježao čas lijevi, čas desno: trnje, potoci, vrzine dolje, gore strmina, livada… Šuma je daleko. Ako ovijem pobjegnem, drugima ću da upadnem u šake. Nema se kud… I strah ga je sve više obuzimao, a u duši stezalo. Poslije je primijtio da se nešto dogovaraju. Drhtao je.

– Kakvu smrt bi najviše želio? – pita ga Hasan Kabaši.
– Nikakvu, jer ništa nijesam kriv.
– Kriv si! – dreknu Tahir Sulejmani i unese mu se u lice.
– Kakvu smrt bi htio? Govori! – mumlao je Hasan Kabaši. Mihailo Živaljević je ćutao praveći se nevješt. Nije imao ni toliko snage da riječ izgovori.

– Možda bi htio da te objesimo, – reče Bari Jusufi.
– Ne želi on da ga vješamo, vidim ja. – reče Hasan Kabaši. – On bi želio da ga oderemo.
– Nećemo da ga oderemo. Jok – reče Tahir Sulejmani. – Mi ćemo da ga nabijemo na kolac.
– Jok. Kakav kolac, – reče Bari Jusufi. – Nećemo na kolac.
– No? – upita Tahir Sulejmani.
– Drugi put. A sadek ne, – ubrza Bari Jusufi.
– Krmče, čuješ li ovu našu priču? – odjednom upita Hasan.
– Čujem.
– Pa šta veliš, Alaha ti, na ovo? – upita Hasan Kabaši tobož meko i snishodljivo.
– Možete kako oćete sa mnom – reče Mihailo Živaljević osjetivši klonulost u čizavom tijelu. – Možete!…

Bili su ka Potocima. Ovce su sporo pred njim odmicale. Hasan Kabaši je neočekivano iskoračio naprijed ispred svojih drugova malko zabačene glave. Niko nije primijetio da mu je u desnoj ruci bio nož. Namigujući okom Bari Jusufu i Tahir Sulejmanu, Hasan Kabaši se lagano primicao Mihailu koji je leđima bio okrenut.

– E hoću da te ja opipam, krmče, – reče Kabaši pa zamahnuvši nožem zabode ga u sam Mihailov vrat. Povodeći se i teturajući, Živaljević ispusti tihi mukao krik.


– Kolji ga! – viknu odjednom Tahir Sulejmani.
– Ljuđu… krv… šta – blijedeći i grcajući izgovarao je Mihailo krkljajući, braneći se i rukama i nogama.
– Udri ga! – viknu Bari Jusufi.

Poslije su ga opkolili, udarali nogama, kundacima, boli noževima, gazili. Prosto su kidisali sva trojica na njega kidajući mu dio po dio tijela. Čovjek se na zemlji grčio, trzao, krkljao…

Sunce je zamaralo pogled, u jednom dijelu sela čulu su se pucnji i krici…

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Izvor: https://www.in4s.net/danas-je-godisnjica-velikog-pokolja-u-velici-monstruozni-zlocin-nad-pravoslavnim-stanovnistvom-pripadnika-skenderbeg-i-princ-eugen-divizija/

 

Podeli:

00vote
Article Rating
Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
stariji
noviji
Inline Feedbacks
View all comments
Božidar
Božidar
9 meseca ranije

Do sada je identifikovana 451 žrtva.
Među njima oko 120 djece